Jesmo se dobro
14.03.2006., utorak
2 Poglavlje - Zdravo tijelo i zdrav duh?
|
„Samo jedna ostala, samo jedna ostalaaaaaaaa!“ Razdragano je pjevao Draganić. „Samo jedna ostala, koja mi je pjevala!“ „Smiri se Draganiću, smiri se molim te“ Pokušavao je smiriti svog trenera Duh Pokemon. Međutim Draganićeva razdraganost nije prestajala, pjevušio je, plesao, poskakivao, nije se nazirao kraj njegovoj euforiji. Izgubivši strpljenje Duh Pokemon poslužio se svojom moći telekineze, te je obližnji kamen sa tla zviznuo u Draganićevu glavu. Srećom po Duhovo strpljenje Draganić je i fizički bio tvrdoglav, dovoljno tvrdoglav da ne ostane bez svijesti. „Auuuuuuu! Moja glava.! Ti nisi normalan!“ Draganić ipak nije bio toliko tvrdoglav da ga udarac kamenom u glavu ne bi bolio. „Zašto si mi bacio kamen u glavu?“ „Nisi se htio smiriti. Nekoliko puta sam te zatražio da se smiriš, ali taj pristup nije urodio plodom. U slučaju kada tvoj pristup ne poluči željeni rezultat, logično je promijeniti pristup. Bacanje kamena tebi u glavu samo je plod logičnog razmišljanja.“ „Jesi li ti Duh Pokemon ili Duh Vulkanac? Možda bih te trebao zvati Mr. Spock?“ „Duh pokemon sam, ako uzmemo u obzir da je dvadeset i prvo stoljeće tek počelo teoretski nemogu biti duh Mr Spocka, čak mu ni otac još nije rođen.“ „Dosta filozoeiranja, dosta o Spocku njegovim roditeljima i ostalim Vulkancima!“ „Ti si prvi spomenuo Vulkance, ja sam samo raščistio neke stvari, da ti nebi bio u zabludi. Inače djelomično je zabluda i da su mu roditelji Vulkanci, naime Spockova majka je zemljanka.“ „Rekao sam dosta o Vulkancima!!!“ Bijesno je povikao Draganić. „Što više pričam sa tobom, sve više sumnjam da si ostao sa mnom jer te drugi pokemoni nisu htjeli u svom društvu.“ Euforija Draganića Milanića sa početka poglavlja izazvana je otkrićem da mu je jedan pokemon ipak ostao. „Tu si djelomično u pravu. Oni me se uopće nisu sjetili. Nikad nisu bili bliski sa mnom. Mnogo sam drugačiji od njih. Duh sam, dakle nemam tijelo, ne jedem, ne pijem, ne spavam. Možda su i ljubomorni i na to da osim toga se ni ne umaram, ne znojim ne prdim, niti imam osjetilo mirisa tako da me ne smeta ako oni ne mirišu poput ruže.“ „Neki moji pokemoni su zaista užasno smrdili, ali ne i Pika chu“ Rekao je Draganić sa prizvukom sjete. Tada se sjetio kako mu je Pika – chu svojim odlaskom slomio srce, te je sa gorčinom rekao: „Međutim sada i on smrdi, smrdi najgorim smradom. Smradom izdaje.“ Nakon tih rijeći iz Draganićevih ustiju spontano je potekla pjesma: Izdali me pokemoni! Izdao e Pika – chu! O tome pjeva'ću, o tome vika'ću! Previše sam bio naivan, bio sam mlad, Nije mi trebao san, nisam osjećao glad. Dao sam im sve, zanemarih njihov smrad. To bilo je prije drugačije će biti odsad. Izdali me pokemoni! Izdao e Pika – chu! O tome pjeva'ću, o tome vika'ću! Dovoljno je što imam Pokemona Duha, Da s osmjehom šećem od uha do uha. Samo za moju se guzicu odsada kuha. Nisam taj da preko pogače tražim kruha. Kad je pjesma zamrla Duh se nakašljao. „Boli li te grlo? Mislim da imam negdje sirupa.“ Ponudio mu je pomoć Dragaić. „Draganiću ja sam duh. Ne mogu patiti od grlobolje, ne pijem sirup, niti mogu zaista kašljati. Jedino mogu stvarati zvuk kojim oponašam kašalj.“ Odgovorio je Duh. „Ahaaaaa! Potpuno sam zaboravio na to. Što mi želiš kašljem reći? Što nije u redu?“ „Ništa posebno. Ovo je prvi puta da sam i ja dio tvoje pjesme. Nikada mi prije nisi posvećivao pažnju. Nisi bio prema meni mnogo bolji od tvojih pokemona. Ja imam puno veće razloge da te napustim nego što su imali drugi pokemoni.“ „U pravu si. Oprosti. Molim te nemoj me napustiti. Biti češ u mnogima mojim budućim pjesmama.“ „Siguran sam da ću biti, htio ja to ili ne htio,“ „Da li hočeš reći da me nečeš napustiti?“ Obradovao se Draganić. „Svaka čast Draganiću, ovo si dobro zaključio. Možda i nisi tako blesav kao što sam mislio.“ Rekao je Duh smiješeći se. „Nazivaš me blesavim?!? Kako se usuđuješ? Tako me nisu nazivali čak ni ona izdajica Pika – chu i ostali smrdljivci.“ Uvrijeđeno je vikao Draganić. „Zaista? A kako su te to oni nazivali?“ Upitao je Duh i dalje se jednako smiješeći. „Paaaaa... Ovaj... Ne znam, ne govorim jezik pokemona.“ Rekao je Draganić, tada mu je sinulo. „Čekaj malo… Ti si pokemon, a ja pričam sa tobom! Naučio sam jezik pokemona!!!“ „Ili možda ja s tobom pričam na hrvatskom.“ Duh se i dalje smješkao. „Šteta, na trenutak sam se ponadao. Zapravo nije to ni važno. Važno je da se nas dvojica dobro kužimo.“ Zaključio je Draganić. „Da… Ti si nadaleko poznat kao čovjek koji dobro kuži.“ Tako su se naši junaci počeli zbližavati. Tako je Draganić uz Duha došao do novih spoznaja. Tako je Duh Pokemon po prvi puta prihvaćen i cijenjen. Tako je bilo, a kako će biti? Koje će se dogodovštine, Našim junacima dogoditi. Na koji će način vrijeme provoditi. Njihovo prijateljstvo čime će uroditi. Čitanje ovog bloga, te znatiželje će vas osloboditi. |
20.02.2006., ponedjeljak
1.Poglavlje - Raspad družine
|
Milanić Draganić bio je loš pokemon trener. Pokemoni su mu se slabo razvijali, a mozak još slabije. Ovoga drugoga nije bio svjestan, a gubio je borbu za borbom. Nije znao kako razviti pokemone. Zato je svašta pokušavao: poljevao ih je svetom vodicom, učio ih jogu, čitao im o Sai Babi, hranio ih makrobiotičkom hranom, hranio ih GMO-om, učlanio ih u partiju, zaposlio je psihologa za pokemone. Ništa nije pomagalo. Najzad se sjetio gitare i svojih stihoklepačkih sposobnosti. Lupio je početni akord i zapjevao: Pi, Pika, Pika-Chu, evoluiraj u pikado*, Čokoladu bum ti kupil, sa rižom, mikado! U prvi mah Pika-Chu se raznježio, u drugi ta mu pjesma postade poznata, u treći se sjetio. Sjetio se stihova pjesme Jadrana Dogana koji glase vrlo slično: I dojdi, dojdi Barek, u našu staru klet, bombone bum ti kupil, sa crtom 505. Milanićeva neoriginalnost ga je razočarala, on više nije bio trener kojeg cijeni i poštuje. Nije čekao da pjesma završi, odaslao je veću količinu ampera prema Milaniću. Munja je zasvijetlila, struja je udarila Milanića i Gitaru, gitara je na trenutak ispustila zvuk distorzije, a Milanić je izgubio svijest na puno više trenutaka. Kad se Milanić vratio svijesti bio je okružen svojim pokemonima, koji su držali svoje članske iskaznice. Neoporavljen još od strujnog šoka, novi šok ga je ponovo ostavio bez svijesti. Njegovi sada bivši pokemoni nisu imali strpljenja čekati da sam dođe k sebi, zato je pokemon vodenog tipa, mlazom ubrzao taj proces. Ponovno svjestan, ali očajan Milanić kleknuo je pred Pika-Chua i zavapio „Ne ostavljaj me Pika-Chu! Mi smo vjerni prijatelji od djetinjstva. Sjeti se!“ Milanićevi vapaji pretvarali su se u stihove: Sjeti se Pika-Chu! Kao djeca krali smo kruške, bježali smo od susjedove puške, a nekad bi bili razbijene njuške. Sjeti se Pika-Chu! Naših ljetovanja na otoku Braču, Krađa prihoda slijepome sviraču, njegova kolege, brzog na maču. Sjeti se naših prvih izbora, ti glasao si za Mesića, ja sam zaokružio Bandića, Kosorica nas nije osvojila. „Svega se sjećam“ Prekine ga Pika-Chu suznih očiju. „Sve su mi to drage uspomene, ali djeca rastu, mijenjaju se i pokemoni i ljudi. Život se nastavlja, a davno je Jura Stublić pjevao da nema života od sjećanja. Naše životne staze, sada se razilaze. Zbogom Milaniću, moje će te srce zauvijek pamtiti kao dobrog druga.“ Milanić ga nije mogao razumjeti, jer nije razumio jezik pokemona. Strani jezici mu nikad nisu išli. Sve što je čuo bilo je: „Pi, pika, piko-pi, pi-pika-chu, chu-chu, pi-pika, pika chu…“ Suznih očiju gledao je kako se njegov Pika-Chu udaljava od njega i pridružuje ostalim pokemonima koji su ga već napustili. Pitao se hoće li ikada vidjeti to poznato skakutanje i rep oštrih crta koji strši i kao da poskakuje zajedno sa Pika – Chuom. A što je sa Duhom Pokemonom? Koliko su velike prijetnje ptičja gripa i kravlje ludilo? Kriju li se space shutlovi u egipatskim piramidama? To su tri pitanja na koja će se možda naći odgovori u budućnosti ovog bloga. * Ideja o evoluciji Pika-Chua u pikado je posuđena od jednog kolege. |
17.02.2006., petak
Korak po korak i nastane šetnja
|
Prije nego počne priča, napisati ću nešto o glavnim likovima. Milanić Draganić Ime glavnog ljudskog junaka neke bi moglo asocirati na Ivića Pašalića. Možda netko pomisli da on i predstavlja tog hrvatskog političara. To nije tako. Iviću Pašaliću trenutno ne cvjetaju ruže u karijeri političara, te ga ja ne smatram dovoljno bitnim da o njemu pisao na blogu. Niti sam osoba koja gazi ljude koji su na dnu. Htio sam da glavni ljudski junak ima meni simpatično ime. Milanić Draganić je mladi heteroseksualan čovjek, nenasilan je kada je u alkoholiziranom stanju, a takvi trenuci nisu česti, nikada nije upao u zla droge, vjerskih kultova ili još gore vegetarijanstva. Prosječne je tjelesne građe, ni lijepog ni ružnog lica, njegov fizički izgled nimalo ga ne izdvaja iz gomile ljudi. Zarana je zavolio sport i glazbu i nikada se na duži period nije rastajao od njih. U predpubertetskom dobu htio je postati razborit učen čovjek, ali kasnije otkrivena ljubav prema suprotnom spolu i prema pokemonima ga je odvela u drugome smjeru. Njegova taktika zavođenja suprotnog spola od početka se temeljila na romantici i respektu prema ženskome rodu, na koji nikad nije gledao kao seksualni objekt. Djevojke koje bi mu zapele za oko darivao bi cvijećem i pjesmama koje bi pjevao uz pratnju gitare. Za Milenu Katić u koju je bio zaljubljen sa 15-16 godina spjevao je ovu pjesmu: Mileno moja Mileno moja! Oj ti mlaunće od Vile. Gdije ti hodaš, mačke prestaju da cvile, tvoji dodiri nježni su poput najfinije svile, Izaberi mene, zanemari ostale debile. Od orhideja bih za tebe ispleo vijenac, Sviježinom koju samo ima Lipički Studenac. Dopusti mi da uplovim u tvoj zdenac, Čvrstim brodom , ko' iz gradilišta Viktor Lenac. Ova pjesma i mnogo ranije uloženog truda, odveli su ga do Mileninog srca, čak i do nekih drugih organa. Međutim Milanić je mnogo češće bilježio neuspjehe kod ženskog roda. Zapravo njegova uspješna zavođenja bi se mogla nabrojati na prste jedne ruke radnika u pilani. Što je stariji bio neuspjesi su bili češći, a i sve su mu teže padali. Tako da se zadnjih godina dosta otuđio od ženskog roda i puno više posvetio treniranju pokemona. Duh Pokemon Ova priča nije o pokemonima, iako se u njoj pojavljuju pokemoni, a duh pokemon je drugi glavni lik priče. Milanić Draganić je pokemon trener samo početkom prvog poglavlja. Ova priča govori o spoznaji Milanića Draganića kako se sve izjalovilo čega se uhvatio i njegovim nastojanjima da to promjeni. Duh Pokemon je njegov tihi suputnik na tome putovanju. Pošto ovo nije priča o pokemonima, on nam je poznat samo kao Duh Pokemon. Determinacija njegovog reda, razreda, porodice, koljena, vrste i sorte će pričekati sretnija vremena. O njemu se zapravo malo zna. Nepoznato je mjesto i datum njegova rođenja. Ne zna se da li je iz dobre obitelji, da li je ikada bio zaljubljen, kako krati dane kad kiša pada, kako se počiva nakon naporna rada, kako se osjeća kad soba na dunje miriše, ne zna ni način na koji diše. Ono što vam o njemu mogu reći je da je često bio zaboravljen i zapostavljen. Nitko se nikad nije potrudio saznati koje su mu vrline, ni u čemu se krije njegova prava snaga. On se nikad zbog toga nije bunio, vjerovao je da će kucnuti i njegov čas. Da će se naći netko tko će skužiti njegove kvalitete, radovao se tom času kao malo dijete. Ova priča možda govori o tome kako će Draganić biti taj koji će skužiti te kvalitete i tako učiniti sretnim Duha Pokemona. Možda će Draganić upoznavajući bolje Duha upoznati i bolje sebe. Naći svoje skrivene kvalitete i naći svoje mjesto pod suncem. Postoji samo jedan način kako da to otkrijete. Nastavite čitati ovaj blog… |